Lika

Lika je gorska regija ili visoravan okružena gorskim lancima; Velebit na jugu, Velika Kapela na zapadu, Mala Kapelana sjeveru te Lička Plješivica na istoku. Sjeverna granica prilično je neodređena jer Ogulinsko-Plaščanska dolina predstavlja prijelazni prostor između Like i Gorskog Kotara . Čitavo područje može se okarakterizirati kao planinska zaravan podijeljena manjim planinskim lancima u više cjelina (Gacka , Ličko Polje ili Lika,Krbava  i Ličko Pounje ). Ima veliko strateško i prometno značenje jer predstavlja spojnicu kontinentalnog i primorskog dijela Hrvatske, stoga se Lika još naziva i "Kralježnica Hrvatske". Kroz Liku prolazi državna cesta Zgreb-Split,autocesta Zagreb-Split , te željeznička pruga Zagreb-Knin-Split. Kroz Liku protječu hrvatske ponornice, rijeka Gacka  , rijeka Lika  , rijeka Otuča  , rijeka Krbava , rijeka Korenica) te u Lici još izvire rijeka Una koja protječe njezinim istočnim dijelom samo u gornjem toku.

U prethistorijsko i antičko doba područje Like naseljava ilirsko  pleme Japodi. Njih je u I. stoljeću prije Krista pokorila rimska vojska, ali su i dalje zadržali svoju plemensku autonomiju, baveći se nomadskim stočarstvom. Romanizacija ovog prostora bila je samo površna, jer je Rimljanima bilo najvažnije osigurati putne komunikacije. Do većih promjena dolazi raspadom carstva i seobama naroda, kad se na ličko područje doseljavaju Hrvati . Oni uspostavljaju svoju upravnu organizaciju, osnivajući plemenske župe Gacku, Krbavu i Liku. Postoje teorije da su nakon ustankaLjudevita Posavskog  u slabo naseljenu Liku ffranački  vladari preselili znatan broj Avara , koji su se kasnije stopili s Hrvatima. S razvojem i jačanjem hrvatske države, dolazi do porasta stanovništva i većeg stupnja društvene organizacije, a s tim i do podjele starih rodovskih župa u Lici. Tako nastaju nove župe Bužane, Hotuča, Lapac, Plase i druge. O porastu značenja Like unutar Ugarsko - hrvatskog kraljevstva govori i osnivanje Krbavske biskupije  1160. godine, sa sjedištem prvo na Mrsinju iznad Korenice, a zatim na Udbini. Materijalni ostaci iz tog razdoblja su neznatni, jer su većinu crkvi i utvrda uništili Turci. Dokaz tadašnjeg stupnja razvoja je i postojanje tiskare u Kosinju krajem 15. stoljeća.Turski prodori na ovo područje počinju nakon pada Bosne 1463 ), da bi kulminirali KKrbavskom bitkom 1493 godine, u kojoj je uništena hrvatska feudalna vojska. Između 1522 . i 1524 . turska vojska zauzima čitavo područje Like, s iznimkom Gacke doline i Brinja. Starosjedilačko hrvatsko stanovništvo dijelom prihvaća islamsku vjeru , a pojavljuju se i prvi pravoslavni Vlasi. Turci su za ovaj prostor 1580  osnovali Lički (Krčki)sandžak  sa sjedištem u Kninu i glavnim ličkim uporištem na Udbini. Takvo stanje potrajalo je sve do velikog austrijsko - turskog rata (1683.-1699.), u kojem je pod vodstvom katoličkog svećenika Marka Mesića  masovno sudjelovalo preostalo katoličko  stanovništvo te je oslobođena čitava Lika osim Ličkog Pounja.Nakon protjerivanja Turaka očekivao se povratak Like pod vlast hrvatskog bana . Međutim, Hasburška monarhija stavila ju je pod izravnu vlast svoje dvorske Komore, a zatim 1714. godine pod upravu Karlovačkog generalata. Tako je Lika došla u sastav Vjne krajine u čijem će sastavu ostati sve do njezinog ukidanja 1881. godine. Kako su Ličani u početku pružali otpor strogom vojnom režimu, 1746 . osnovan je posebni vojno - upravni teritorij Ličke regimente  (pukovnije), da bi se učvrstila kontrola nad ovim krajem. Usporedno sa stvaranjem nove upravne organizacije, na ličko područje naseljava se novo stanovništvo, Hrvati Bunjevc i i pravoslavni Vlasi (kasnije Srbi) koji su trebali poslužiti kao stalna vojska za potrebe bečkog dvora. Ta opća militarizacija Like, u kojoj je sve bilo podređeno potrebama stalnog ratovanja, znatno će utjecati na mentalitet njenog stanovništva. Godine 1881. pridružena je Banskoj Hrvatskoj. Od 1941 . do 1945 . u sklopu Nezavisne Države Hrvatske . Početkom Domovinskog rata 1991 ) dijelom su je okupirale srpske snage (1992.–1995. područje pod zaštitom UN-a). Oslobođena je1995. godine.